Petak, 31. decembar 2021

Lav Mrenović, Danijela Purešević, Mirjana Boba Stojadinović, Stevan Vuković

Likovni kritičari o Oktobarskom salonu 2021

#KritikaJePrisutna2021 / Izložbe i okolnosti kulturnog rada u Srbiji – leto i jesen 2021
Kritički osvrti članica i članova AICA Serbia
Medijski partneri: Beton, Manek, Mašina, Dnevnik

Na samom kraju 2021. udruženje likovnih kritičara AICA Serbia vam predstavlja pregled likovne kritike o 58. Oktobarskom salonu, u kojem četvoro kritičara nude svoje argumente za ocene da se ova izložba prestavlja kao otuđena kako od savremenih trendova u umetnosti, tako i od lokalne umetničke scene. U tekstovima se često razmatraju pojmovi centra i periferije i povlače paralele sa Bijenalom Mladih, pokrenutim ove godine u okviru ULUS-a. Tekstovi su ujedno i refleksija političke ekonomije ova dva Bijenala, njihovih drastično različitih budžeta i odnosa spram lokalnosti, što senzibiliše dalje promišljanje smisla “bijenalnih izložbi” i njihovog odnosa sa mestom i kontekstom izvođenja.

Lav Mrenović: “Oktobarski salon: prespavana stvarnost Sanjara”

“Jedna od  specifičnosti  ovogodišnjeg Salona predstavlja i ozbiljno vremensko odstupanje od uobičajenog datuma otvaranja tradicionalno smeštenog u oktobru, kako bi se držalo do imena manifestacije koja nosi naziv po 20. oktobru, danu kada je Beograd oslobođen od nacističke okupacije. To samo naglašava činjenicu da je sadašnji Oktobarski salon otuđen od vrednosti koja simboliše njegov naziv.”

“Oktobarski salon je odlukom gradske uprave 2014. godine dobio alternativni naziv „Beogradsko bijenale“, odnosno transformisan je u globalno „popularni“ model  reprezentativne izložbe. Razlozi odluke gradskog Sekretarijata za kulturu pravdani su ostvarenjem finansijske uštede s obzirom na činjenicu da je Salon u potpunosti finansiran javnim novcem, kao i argumentom da će se podići kvalitet manifestacije spajanjem dva godišnja budžeta u jedan dvogodišnji. Nakon te odluke donete u sklopu politika štednji u javnom sektoru, pokazalo se da se budžet Salona zapravo smanjio.”

“Sa ubrzavanjem neoliberalne globalizacije, otvoreno je na desetine bijenala širom sveta u trci gradova i država u priključivanju globalnom kapitalističkom umetničkom sistemu. Veliki broj stručnjaka za istoriju bijenala problematizovao je njihovu ulogu u lokalnim političkim i ekonomskim kontekstima, pre svega izrazivši zabrinutost zbog političke zloupotrebe bijenala za lažno predstavljanje autoritarnih država kao demokratskih, signalizacije globalnom kapitalu da su države spremne za strane direktne investicije, neodrživog razvijanja turizma uprkos protivljenju lokalne zajednice, kao i zloupotrebe javnog novca siromašnih država na periferijama globalnog kapitalističkog sistema od aktera koji dolaze iz najrazvijenijih, najčešće zapadnih centara. Konačno, posledica je ta, kako zaključuje i Jelena Vesić, istoričarka umetnosti i aktuelna predsednica Udruženja likovnih kritičara AICA Srbije, da „bijenalizacija čini svaku izložbu istom, i samim tim – nebitnom“.”


Danijela Purešević: “Ružan san: 58. Oktobarski salon / Beogradski bijenale”

“Ukoliko aktuelni 58. Oktobarski salon, koji je prvi put poneo naziv Beogradski bijenale, shvatimo kao jedan od pogona srpske kreativne industrije, moguće je da ćemo lakše dokučiti njegovu sveukupnu organizaciono-koncepcijsku konstrukciju. Naime, čini se da je njen model veoma sličan onom na koji se oslanja naša država kada stimuliše strane investitore da otvore fabrike u Srbiji, plaćajući im pozamašne subvencije, uključujući i dodatne svote za zapošljavanje naše, već bagatelne, radne snage.”

“Oktobarski salon 2021. obuhvatao je 140 ostvarenja 63 autora iz različitih zemalja. Kako bi se u postavku integrisali umetnici iz Srbije i regiona, raspisan je konkurs na koji se prijavilo više od 300 autora. No, odabrana je svega nekolicina. Ukupan broj učesnika iz Srbije, uključujući i one koji su tu po pozivu, ne prelazi jednocifreni broj, a to je premalo.”

“Utisak je da Oktobarskom salonu kao instituciji predstoji temeljno preispitivanje počevši od osnovnog pitanja – šta je njegova svrha i kome je on potreban? Jer budžet od oko 40 milona dinara, dakle oko 350.000 evra, koliko su u ovogodišnji Salon uložili Grad Beograd, Ministarstvo kulture i autonomni donatori, svakako je mogao da bude bolje plasiran u revitalizuciju ovdašnje scene proizvodnju relevantne međunarodne izložbe u lokalnom kontekstu.”


Mirjana Boba Stojadinović: “Otuđeni spektakl”

“Od Oktobarskog salona očekujem sagledavanje onoga što je pred nama, da detektujemo ko smo i šta smo danas, sami po sebi i jedni drugima, lokalno i međunarodno, da uspostavi slojevitu intelektualnu razmenu, a ne svođenje na to da jedni budu počasni gosti a drugi ispomoć. Problem sa stranim kustosima jeste što deo ovdašnje stručne javnosti naivno očekuje da će oni nama pružiti pogled spolja na nas same kao dela nekog idealizovanog svetskog toka umetnosti, što Ljubavni zanosČudo kakofonije i Sanjari svakako ne nude. Ono što oni nama daju jeste njihov pogled negde visoko iznad naših glava, koji nas u potpunosti mimoilazi, dok susret, kao sama suština Oktobarskog salona, izostaje.

Spektakularizacijom najprestižnije izložbe savremene likovne/vizuelne umetnosti u Srbiji ne doprinosi se nužnosti da se umetničke i kulturne pojave – ovde i drugde – imenuju i time učine jasnim polazištem za razvoj intelektualne, emotivne, duhovne sfere umetnika, kustosa, teoretičara, publike. Dokle god se poseže isključivo za spoljnim glasom i pogledom, koga ne interesuje ovdašnji umetnički ili golo-životni agambenovski kontekst, sami sebi nikad nećemo biti dovoljno dobri, i ostaćemo večito nesigurni i infantilni. A ovdašnja umetnička i kulturna produkcija itekako ima šta da ponudi, utoliko više kada bi se u nju uložilo koliko se ovde ulaže u strane umetnike i kustose. ”


Stevan Vuković: “Uvozne sanjarije iz druge ruke

“Ne mora nužno svako Bijenale da ima tematsku koherenciju i dobro sprovedenu postavku ukoliko proizilazi iz istraživačkog rada na terenu, koji rezultira komparativnim pregledom aktuelnih umetničkih praksi na globalnoj sceni i u sredini gde se izložba postavlja. Može se, takođe, čak u potpunosti izbeći integrativna vizija kustosa, jer se izložba može generisati i kroz radionice sa umetnicima bez ikakvog unapred projektovanog ishoda. Kustos ili kustoski tim može biti u potpunosti usmeren i na različite segmente publike i njihove kulturne potrebe, te stoga i tematski okvir, kao i selekciju autora i radova može izvesti iz saznanja o tome šta koji segment publike aktivira, i uključuje u proces.

Na žalost, na ovogodišnjem Beogradskom bijenalu nijedna od tih alternativa nije sprovedena, za razliku, recimo, od Bijenala mladih, koje je u istom periodu razvijano u okviru ULUS-a, i trenutno se može videti u Umetničkom paviljonu Cvijeta Zuzorić i nizu drugih prostora u Beogradu. Bijenale mladih je kustoska izložba nastala kroz veoma kompleksan istraživački i debatni proces, sa sredstvima koja iznose svega jedan posto budžeta Beogradskog bijenala, ali sa velikim ljudskim resursima koji su maksimalno efikasno investirani za razliku od Oktobarskog salona, čiji je budžet uglavnom preliven na račune komercijalnih galerija od kojih su pozajmljivani ili iznajmljivani radovi. “


Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije i SEEcult.org kao medijski partner.

Usled ograničenog budžeta, izvođenje projekta su takođe podržali članovi i članice Udruženja likovnih kritičara (AICA – Srbija) svojim besplatnim radom i konstruktivnim entuzijazmom.


Međunarodno udruženje likovnih kritičara AICA – Sekcija Srbije aktivno radi od osnivanja 1955. godine.

Udruženje likovnih kritičara je dobrovoljno, neprofitno, nestranačko i nepolitičko udruženje koje okuplja likovne kritičare i kustose čije se stručne i profesionalne delatnosti odnose na kritiku i pisanje tekstova o umetnosti u medijima, na edukaciju, na pripremu i realizaciju izložbi, a radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva na polju razvoja i unapređenja moderne i savremene umetnosti.